Kad visoki dužnosnik nadležnog ministarstva sumarno predstavljanje nacionalnog turizma u prvoj rečenici iskaže u tri brojke (postelje, noćenja, gosti) s nadovezanim pitanjem “može li Hrvatska bolje?” jasno je kako se stanovnici receptivnih turističkih područja za kakvoću življenja unutar svojih komunalnih kapaciteta imaju boriti s turistima jer će, eto, Hrvatska moći napredovati onoliko koliki će biti rast tih brojki. Već bi i bezdušnom lihvaru bilo jasno kako je u takvoj skici zaboravljen utržak koji sa stotinom ljudi može biti jedan novčić a i s jednim čovjekom sto novčića, ovisno o ljudima i o trženome. Da je Ministarstvo turizma smješteno u starom dijelu Dubrovnika i najpozvanijim bi turističkim dužnosnicima formule B=P+N+G vjerojatno bila puna kapa već nakon prvih par kruserskih začepljivanja Vrata od Pila gomilom posjetitelja koji ne mogu mrdnuti ni amo ni tamo. Ipak, to se ne libi tražiti npr. od Kornatara. Dapače, na sjajno pogođeno pitanje koji će se autohtoni proizvod uz pomoć ministarstava nakon ulaska u EU moći prodavati na ovako zahtjevnom terenu naš se dužnosnik našao bezmalo uvrijeđen načinom oslovljavanja, podvlačeći u svojem odgovoru da je sigurno veći stručnjak od dotičnog Kornatara iz publike.

Hrvatska će moći onoliko bolje koliko će imati vrsnih i osobitih proizvoda. Ono što su u društvu i ekonomiji do jučer značili masovno zapošljavajući pogoni, danas predstavlja što brojniji i europski relevantan registar oznaka izvornosti u rasponu od meda do istančane tehnike. Osobita, lokalno proizvedena i priređena hrana, kao i ukupna industrija neponovljivih doživljaja u održivom turističkom gospodarstvu dovodi nas do drugog pogođenog dijela kornatskog pitanja, a to su dionici i vlasnici temeljnog fenomena. Kornati su zaštićena priroda s morem i pomorskim dobrom u vlasništvu države, ali vlasnici kulturnog fenomena Kornata su privatne osobe. U ovom dijelu Hrvatske postoji samo jedan otok smješten u nacionalnom parku čiji stanovnici potiču posjećivanje svojeg otočića plovilima NP, no taj otok je Visovac. Dio utrška od prodaje ulaznica pripada samostanu, i što više posjetitelja doplovi na brodovima NP više je i novca za održavanje baštine ovog prevrijednog otočića. Otočnom nacionalnom parku ostaje nositi se sa stopama posjećenosti kopnenih nacionalnih parkova, što je tržišna bitka kakva se ne može dobiti. I od tako uprihodovanog novca valja servisirati financijski pogon ustanove, kao da kopneni i otočni nacionalni parkovi ne pripadaju istoj službi zaštite prirode. U takvom se poslovanju od domaćih očekuje strpljenje čak i onda kada prevelike jahte zapriječe čitave uvale.

Trideset godina nakon osnutka Nacionalnog parka i osam godina nakon osnutka udruge Kurnatari posjetitelji trebaju vidjeti hoće li prije NP ažurirati Pravilnik o unutarnjem redu ili udruga hipotetski kodeks vlasničke etike. (Možda se ove potrebe stope u “ugovaranju razvojne suradnje” iz turbulentnog afričkog primjera zaštite prirode.) Subotnje svečano zatvaranje trogodišnjeg projekta “Doprinos održivom razvoju obale i otoka Šibensko-kninske županije” kojeg je u sklopu natječajnog programa MATRA u Murteru provela 2005. godine osnovana udruga “Argonauta” dokumentiralo je doseg izgradnje organizacijskih sposobnosti, pa znači da bi na nekom tako postavljenom poslu zasigurno bilo moguće pomoći dostizanje i svakog od ovih zadataka. Da li su Kornatari na zatvaranju projekta svojim temama promašili ciljani okvir? Jesu, ali to su (osim same dvije predstavljačice projekta) učinili i svi pozvani govornici. Turistički portal i prospekt s kraja projekta ipak bi bili cilj očekivaniji u projektu ojačavanja lokalnih turističkih zajednica, dok bi se onakvu empatijsku prožiljenost kakve u svojim zajednicama udruge mogu ponijeti lakše od ustanova bilo bolje vidjeti uposlenu na razrješavanju lokalnih bolnih točaka održivog turizma. Naročito ako nam u takvoj, tenzijama ispunjenoj djelatnosti, i dalje slijedi postizanje boljitka zemlje s više i više gostiju. Nakon viđenih stručnjaka za aditivne formule, stasavanje takvih novih stručnjaka mogao bi biti idući učinak vrijedan poštovanja.

Već početkom XVIII. st. europski su kolonisti opažali da je sječa šuma opasna. Mauricijska divovska neleteća ptica dodo, iskorijenjena u XVII. st., danas je nekom vrsti sentimentalne maskote. S tog otoka, Sv. Helene, Sv. Vincenta, preko britanskog posjeda indijskog subkontinenta, ova se zabrinutost za ekološke i klimatske implikacije promjena okoliša u kolonijama postupno preselila i u metropole. Kad se npr. deforestizacija jednom definirala, bilo je pitanje vremena kad će se interpretacijski model primijeniti i kod kuće.

U kakvim se sve prilikama danas reaktualizira otočni model? Ako je problem prvi put uočen na otoku, može li se u istim okvirima očekivati i postavljanje djelotvornih rješenja?

Jedan se drugačiji spomenički presedan odlučilo podići u bližem nam kamenitom krajoliku, na kornatskom mjestu stradanja vatrogasaca. Kriterij spomeničkog odabira objašnjen je na idući način:

U raspravljanju o spomen obilježju poginulim vatrogascima na otoku Veliki Kornat došlo se do načelnog stava o nužnoj usklađenosti kreativnih intervencija s ambijentalnim vrijednostima, sa svojstvima genius loci, jer je i žrtva poginulih vatrogasaca najuže vezana s karakterom terena, koji je pak amblematičan za hrvatski sredozemni prostor, a kao takav i dio Nacionalnog parka.

Kada se tako definirao selekcijski zadatak, dosegnuto spomeničko rješenje je ovako kvalificirano:

Prijedlog arhitekta Nikole Bašića (…) se u potpunosti srodio s karakterom ambijenta, kao što su se i tragične žrtve zauvijek poistovjetile sa sudbinom toga prostora. Projektirajući u duhu suvremenog Land-arta, a istodobno u materijalu najdublje tradicije ljudskog odnosa prema tom krajoliku – dakle u tehnici suhozida, predvidio je podizanje niza kamenih nakupina u obliku križa (svaka na mjestu pojedinačne pogibije).

Prilagodivši put po surom kamenjaru gotovo biblijskih svojstava, cjelinu doživljujemo kao svojevrstan Križni put – autentično mjesto martirija.

Prostor zajedničkog okupljanja u svrhu komemoracije označuje kružnim središtem i okruglim žrtvenikom – predvidjevši za potrebe obreda i mogućnost privremenog krovnog pokrivača u obliku latinskog jedra. Na taj je način samim priručnim sredstvima, materijalima i znakovima dugoga trajanja, stvorio djelo koje će najdublje urasti u memoriju sredine.

Ovakav odabir redefinira hrvatski jadranski krajolik. Po slovu struke i zakona, suhozid je bio “dobro”. Za građevinare je bio ono što je u predindustrijskom vremenu bio za seljake: materijal za gradnju, danas već i ekonomska vrijednost kakva se kao tržišno dobro može prepoznati u nasipnim ili ambijentalizirajućim radovima. Za sve zajedno je bio, ili tek postaje, kulturno dobro. Makar od promjena starog konzervatorskog zakona iz 1960-tih godina, suhozid više nije bio “spomenik”.

Od odluke prosudbenog povjerenstva 29. siječnja 2010. godine nanovo imamo i suhozid kao spomenik, ali bez navodnika. Helikopterskom logikom bilo mu je suđeno pojaviti se najprije na otoku.

Dizanje spomenika u krajoliku njim samim, za razliku od kalifornijskog presedana nad izdaleka donesenim predmetima kakvih se posjetitelj morao riješiti da bi se uopće mogao otisnuti na povratak, vrijedan je trenutak. Suhozid kao kornatsko kulturno dobro, tipologizirano u još uvijek jedinoj analizi svoje vrste iz pera Svena Kulušića, i suhozid kao kornatski spomenik s arhitektonskog stola Nikole Bašića, braća su čije će odrastanje biti zanimljivo pratiti.

Kako je od početka svojih zagrebačkih predavanja 1986. godine do prošlogodišnjeg izlaska “Božanskog boja” razjasnio akademik Radoslav Katičić, pomnjivo nam ljušteći prastare jezične slojeve i raskrivajući obredne formulacije koje su odavno postale dijelovima običnih narodnih pjesama, Rakitan sa svojom imenskom rakitom izlazi ravno iz mitološke predodžbe svijeta kojoj su korijeni u dobu najstarijih poljodjelskih praksi a izričaji su bili već iskovani prije no što su njihovi izricatelji uopće vidjeli Jadransko more.

Da li je Rakitan samo otočić prepoznatljiv po rakiti, tj. česmini (vazdazelenom grmolikom hrastu vrste Quercus illex)? Njegova je imenska rakita pojmovno toliko stara da se u novom okolišu zamijenila opreka stabala iz mitološke predodžbe. U temeljnom mitu plodnosti rakita je vlažno stablo u čijim korijenima živi zmija, tj. božanstvo Veles iz praslavenskih predaja. Na drugoj strani, navrh karakteristično suhog stabla na njegovoj najvišoj grani mjesto je gromovniku kakav nema veze s vlagom, a to je u praslavenskim predajama bio Perun čiji su kip za ultimativno poniženje pri pokrštavanju iz sredine svetišta na vrhu novgorodskog Peryna oborili u vodu. Među stablima nove sredine dogodila se promjena. Ovdje je rakita suho drvo, a bor smolast. Tomu se poganski mit više nije imao vremena prilagoditi. I među tim najvažnijim mitološkim raslinjem ostao nam je Rakitan.

Stara slavenska pjesma iz kruga ove mitološke predožbe pjeva o stablu Rakitanu koji raste na obali svjetskog mora, u dnu čije duplje stoluje zmija. Njen muški pandan, zmaj, raspiruje maštu djece i u internetsko doba. Ipak, u tematskom parku hotelskog naselja zabaviti se može izmjenom topničke paljbe erzac-tvrđave i broda karipskih pirata. Malo dalje je srednjovjekovni dvorac za dječje savladavanje bez ijedne crte aktualizacije neke od stotine povijesnih tvrđava ovog dijela zemlje, no još uvijek najbolje mjesto za dječju igru u okolici.

Drvo što je stablo svijeta što povezuje podzemlje, naš svijet i nebesa a junak ga na svojem putu pretvara u most, obala svjetskog mora, božanstvo-zmija koje je ujedno i poticatelj glazbe i umjetnosti, gromovnik koji je na svoje obrednike virio s nedalekih uzvišenja i ostao je jezičnom uspomenom u perunici i uzrečicama… ako to nije prvorazredno gradivo za ambijentalizirani tematski park kakav se ne može oponašati, onda takvo što valjda i ne postoji. Od ovakvog zabavnog pogleda na stvarni Rakitan koristi u svojem otočnom životu mogli bi imati i njegovi vlasnici. Nadahnuti razvoj zaštitio bi i ulomak otočnog nasljeđa.

Međutim, ovakav se tematski park ne da naručiti iz kataloške prodaje. Takva tržišna atrakcija sa svojim atrakcijama i suvenirima leži iza previše okuka na putu, a karipski pirati se gotovo mogu naručiti karticom. Na taj način se kulturni krajolik pretvara u seriju jednokratnih patvorenih doživljaja zrelih za zaborav već s prvim kilometrima povratka.

No, koncem lipnja se u novinama moglo pročitati ovakve retke:

Ovu inicijativu [za Park prirode] pokrenula je Općina Kijevo prije više od godinu dana, a podržali su je Ministarstvo kulture i Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva. Idućeg proljeća bit će gotov elaborat o parku prirode Dinara, koji izrađuje Državni zavod za zaštitu prirode.

Dakle, na isto pitanje dobijena su dva oprečna odgovora. U pitanju nije ni razvojna pasivnost planinskog područja kakva bi PP učinilo lakše ostvarivim nego na otocima, jer je inicijativa predstavljena sukladnom projektu skijaškog centra.

Park prirode Dinara će doista biti ključan dio zeleno-modre transverzale sačuvanih planina, rijeka i mora koja može voditi od najvišeg hrvatskog vrha preko vodopada i kanala do najrazvedenijeg hrvatskog otočja. Poduzetnik s vizijom zna da bi mu pored takve ponude suparnici u tržišnom kolaču imali manje izgleda, pa bi zelena markica pametne privrede mogla prehraniti još više ljudi. Dinarski Park prirode, eponiman čitavom lancu, je čist zgoditak.

Teškoća je s ovlaštenim sugovornicima. Što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu – a u ovoj priči zaštićivanja otočja za volove proizlazi, recimo, tisuću potpisnika peticije iz 2005. godine o krajobraznoj zaštiti južnog dijela otoka Žirja. Među njima su bili i svi geografi oba hrvatska sveučilišna odjela te struke. I pored povoljnog mišljenja iz DZZP 2004. godine, zakonski adresat se na nju nije obazreo niti nakon podsjećanja.

Takva je proceduralna borba od jedne do druge raritetne točke krajolika besmislena. Ona ne daje znati ništa o prirodnoj supstanci, već samo o administrativnom kapacitetu. S različitim odgovorima na isto pitanje o perspektivi višeg administriranog statusa, i o vjerodostojnosti.

Ove se godine navršava desetljeće otkako je dio nekadašnjeg seoskog pašnjaka oko uvale Mala stupica katastarski izdvojen za manipulaciju bez znanja brojne vlasničke zajednice. Tom je novom česticom oživljeno izvlaštenje u parnici koja traje od 1983. godine. Zbivanja s ovim dijelom otoka, zadnjom nenačetom velikom uvalom u otočju, nastavljaju se i dalje i obećavaju prvorazredni materijal za vjernu knjigu o vremenu i ljudima.

Kraći članak može se pročitati na informativnom portalu H-Alter.org.

Zbornički članak:

Ovakvo stočarsko specificiranje otočića može se pratiti i drugdje. U srednjovjekovnoj lastovskoj komuni otočić kod uvale Zaklopatica bio je određen za svrhu klaonice. Ostali su okolni otočići bili razvrstani u dvije skupine, zabranjeni za individualnu pašu i koncesionirani za ispašu svakogodišnjim dražbama. Na većim otocima su pašnjaci također razdijeljeni na individualne, zajedničke i komunalne. Bračka je komuna u XIV. st. zabranila pašu na travnjacima “od starih međa do morske obale”, i to u opsegu koji je ovisio o kišovitosti godine i obilnosti vegetacije. Stoka koja je na otoku ostala bez vode i vegetacije mnogo kasnije je u jednom drugom moru, na otoku Aranu razglašenom u Flahertyjevom oporom dokumentarcu, do pasišta s vodom u XIX. st. pod paskom svojih pastira znala i plivati Irskim morem. Značaj vode i vegetacije za otočne ovčare očit je i svakom putniku koji se u lipnju zatekne na trajektima između Sardinije i kontinentalne Italije.

Reguliranja koja su našla puta do statuta primorskih komuna proistjecala su iz dugovječne mudrosti gospodarenja ekološkom raznolikošću, kako biološkom tako i geomorfološkom. Usuprot stereotipima, stočarske su zajednice otkako je svijeta i vijeka obvezane istančanim regulama. (Najpoznatijih je onih deset, nastalih u koraku od zlatnog teleta do janjeta i njegovog dobrog pastira.) Pisana i nepisana pravila određivala su start u kretanju k pasištima, tako da ničija stoka ne bi povlašteno pasla svježu travu, razvrstavajući i okoliš u kakvom su se zbivala ovakva svakogodišnja kretanja iz “zimjaka” na otvorena pasišta. Prežitci u nazivima zemljišta nam i danas odaju podrobnost tog posla. Mnogi su gajevi, od Borongaja naniže, iza svojih ograda čuvali zasebna sjenovita pasišta za osobito vrijednu stoku: volove za vuču, ili pak škopce za blagdanske trpeze feudalnih gospodara (jezičnu uspomenu na te cijenjene kastrate predstavlja kaštradina). Važni su bili sjenoviti dijelovi pasišta za podnevni počinak stoke, što u izvornom smislu znači riječ plandovanje. Do ciljanog vremena odjeljenima je u oporima valjalo držati bikove, prčeve ili prazove. Drugi su dijelovi pasišta bili prikladni za rasplođivanje i hranjenje ovaca s janjadi – takav je teren na Pašmanu 1185. godine bio pod kopitlje brdo, kao i druga Kopišta ili Kopilišća. Za kasno ojanjenu janjad bila su namijenjena razna Šugarja. Selektivna stočarska namjenjivanja mogla su biti posve prepoznatljiva, poput svih poznatih magarećih otoka, ili pak Prčevca i Kaprija (od capra za kozu). U ovakvom su pastirskom razvrstavanju među otočićima najzanimljivija njihova imenovanja s osnovom plan-, onoj istoj iz korijena riječi “planina” (kao što i alp, uostalom, u Alpama u osnovi označava planinsko pasište), poput Planca, Planatka, Planika, Planičića  ili Planikovca. Takva su plećata zemljišta, bezvrijedna za poljodjelstvo a prevrijedna kao pasišta, po ovoj etimologijskoj raščlambi bila imenovana kao rezervat za – konje. I tu smo opet nazad na Tijatu.

Srednjovjekovno propisivanje ovog otočića kao strogog rezervata za plandovanje isključivo muških grla krupne stoke, izrijekom i konja, slijedi takvo iskonsko načelo razdiobe nepoljodjelskog vangradskog prostora. U smislu zaštitnog biorežima nad prostorom pod civilnim suverenitetom, Tijat je hrvatski predšasnik zaštitnog režima u prirodi. Pouka? Svrha zaštite su vidoviti i djelotvorni poslovni interesi, od kakvih imaju koristi i građani i otočani.

Stoka krškog priobalja je pred savjesnim pastirima uživala svoje separee, pomnije provedene u predindustrijskom krajoliku no što se to radi u postindustrijskim noćnim klubovima. Karakteristično maleni otočići predstavljali su prirodno ograđena pasišta, nalik na poznije džepove vegetacije nad planinskim pojasevima šume. I jedni i drugi su bili osobito zanimljivi i isplativi.

U novome vremenu su u promijenjenom pejzažu opustjelih otoka osvanule nove isplativosti. Naizgled, opet je Tijat 1997. dobio specijalnu životinjsku sortu, a ovoga puta su to bili mufloni. No, u srazu s dugim praksama koje su oblikovale hrvatsku obalu, muflonska ispaša na Tijatu nije bila dijelom promišljene tradicije već je krenula živjeti na tuđim terenima bez znanja, sudjelovanja i koristi vlasnika i lokalne zajednice.

O postajanju turističkog brenda Taquile pisala je američka antropologinja Elayne Zorn. Radi se o jednom od nekoliko naseljenih otoka na jezeru Titicaca, ujedno i najviših naseljenih otoka na svijetu (3 808 m, s peruanske strane jezerske granice). Nakon što je otok u iskorijenjivanju poganih opustio 1604. godine, nakon novog zakupa feuda 1644. je rekolonijaliziran doseljenicima iz obližnjih krajeva.

Na prijelazu XIX. i XX. st. Taquile je bio otok za izolaciju političkih oponenata. Jedan od njih, budući peruanski predsjednik Luis S. Cerro, otočanima je od 1930-tih zakonski omogućio otkup zemljišta od feudalnog gospodara. Jedine nekretnine koje su na otoku danas van vlasništva otočana su javni prostori seoskog trga i tri pristaništa. Ako netko pokuša prodati zemlju suočava se sa sumještanskim opozivanjem njegovog domaćeg statusa i zakonskim poništavanjem prodaje.

Godine 1968. humanitarni radnik je otočane povezao s tkalačkom zadrugom u Cuscu, a 1975. godine su dvojica otočana prvi put sudjelovali na sajmu kućnih radinosti u Limi. Članak koji se o njima potom pojavio u tjedniku potaknuo je prvu narudžbu od posrednika iz glavnog grada. Prvi turisti su na otok došli 1976. godine.

Življi turizam je postao moguć otočkom kupnjom motornih čamaca 1978. godine. Plovidbe koje su obično trajale osam sati skratile su se na tri sata. Godine 1981. vlastita je otočna zadruga otvorila svoj seoski dućan, s 2% utrška za zajedničke troškove. Blizu dućana je seoski muzej s biranim predmetima, te s knjigama i člancima koji su izašli o otoku. Organizacijska specifičnost otoka ostala je seoska zajednica sa svojim zadrugama, za razliku od kućnih radinosti potaknutih iz obrtničkih komora (Mexico) ili udruga (u više istaknutih andskih primjera).

Od početka turizma na otoku selo je poraslo sa 900 na 1700 stanovnika, uglavnom povratnika s poslova na kopnu. Nakon osnovne škole izgrađena je i srednja, a sve više otočana pohađa i studije na kopnu. Godine 1981. je 435 mještana bilo suvlasnicima seoskih brodova, a 1982. godine je 207 seoskih obitelji od njih ukupno 235 nudilo ugošćivanje posjetitelja. Od 2002. godine u pokrajinskom središtu Puno je jedna od 37 lokalnih turističkih agencija u prostoru koji posjeduje selo Taquile. Svi su brodovi uz pristajanje na otoku dužni platiti lokalnu pristojbu, koju agencije iz Puna uglavnom nastoje zaobići. Brodu najarogantnije turističke agencije otočanke su 1989. godine zapriječile vezivanje držeći se na pristaništu za ruke.

U novije se vrijeme procjenjuje da zbog sve jačeg nastupa neotočkih turističkih poduzetnika sve manji udio turističkog utrška ostaje na otoku. Ipak su se zbile neslućene promjene. Prije turističkog procvata otočani su se na kopnu preoblačili u konfekcijsku, netipičnu odjeću i zabranjivao im se ulaz u gradski hotel. Danas turistički poduzetnici obalnog središta oponašaju njihov način odijevanja, a u predvorju hotela je fotografija rukotvornog majstora sa Taquilea. U grad Puno, “folklornu prijestolnicu Amerika”, je 1999. godine doputovalo 83 tisuće turista (u Peruu je jedino Cusco više posjećen, tada s 330 tisuća posjetitelja), pa mnogi traže puta do svojeg udjela i u tržišnom kolaču obližnjeg Taquilea. Elayne Zorn zaključuje da je ovaj turistički brend nastao zato jer je u pitanju otok, i zato što je otok u vlasništvu svojih otočana. Odmah uz zaključak je i savjet budućim posjetiteljima kako raspoznati pravog otočanina na skalama turističkih brodova.

Ima i idealiziranja u ovom kratkom prepričavanju, no činjenice otvaraju nekoliko pitanja. Recimo, da li bi otok više utržio na turističkom tržištu da ga je kupio nekakav izmišljeni “Andean Islands Resort Ltd.”? Na to je prilično lako odgovoriti.

Pravo je pitanje, međutim, što bi točno otok imao od toga? Što je pravi, dugoročno isplativiji cilj?