O otocima se rado razmišlja jer razjašnjavaju stvari. “Knjige koje bi ponijeli na pusti otok” su najdraže knjige uopće, odmor na otoku deklarira privremeno isključivanje iz svakodnevice a život na otoku bez mobitela danas već može biti ideološki manifest.
Rijeke ili planine su drugačije metafore. Rijeke su otocima srodnije bukvalno, jer more “optočuje” o(p)toke kao što rijeke oplavljuju svoje obale. Ipak su otocima po sagledavanjima bliže planine. Planine su stepenice. One u bistrinama dana nude mogućnost viđenja daljina, naziranja najudaljenijega i anticipiranja onoga što se tek pomalja na horizontu. Otoci su više kao svijeće, oni omogućavaju sagledavati rasvijetljene cjeline. Dok planine pothranjuju predviđanja, otoci su sredstvo sinteze.
Kad su već tako omeđeni i sagledivi, pogled bi na takvim mjestima mogao pomoći uočiti bitne crte kakve vrijede i drugdje, slično kao kad se škilji pred slikom da se izostavi nebitno i razazna glavne dijelove likovne kompozicije.
Stoga se na ovom mjestu škilji ili progledava pred svime što mogu pokazivati otoci.
Otoci 