Objavio: Jadran Kale | 14 travnja, 2009

Tijat, prvi hrvatski zaštićeni otok

Treba li Tijat čuvati od alohtone divljači? Nešto je osobito zanimljivo upravo s ovim otočićem koji se u šibenskom akvatoriju smjestio između gusto naseljenog malenog Prvića i većeg, nenaseljenog Zmajana. Šibenske su gradske vlasti 1385. godine odredile da se na Tijatu smije držati isključivo zaprežna stoka (volovi, konji i magarci), i to samo muška grla. Potom je, u doba preobrazbe Šibenika iz grada drvenih građevina u kamenu arhitekturu, usporedno s olakšicama za poduzetnike voljne ulagati u posao s vapnom, na Tijatu zabranjeno čak i paliti vapnenice. Ova se vapnenarska odredba održala do 1493. godine, i vjerojatno je ciljala na pošteđivanje raslinja koje je za višednevno izgaranje nakupljanog vapnenca bilo potrebno u velikim količinama.

Ovakvo stočarsko specificiranje otočića može se pratiti i drugdje. U srednjovjekovnoj lastovskoj komuni otočić kod uvale Zaklopatica bio je određen za svrhu klaonice. Ostali su okolni otočići bili razvrstani u dvije skupine, zabranjeni za individualnu pašu i koncesionirani za ispašu svakogodišnjim dražbama. Na većim otocima su pašnjaci također razdijeljeni na individualne, zajedničke i komunalne. Bračka je komuna u XIV. st. zabranila pašu na travnjacima “od starih međa do morske obale”, i to u opsegu koji je ovisio o kišovitosti godine i obilnosti vegetacije. Stoka koja je na otoku ostala bez vode i vegetacije mnogo kasnije je u jednom drugom moru, na otoku Aranu razglašenom u Flahertyjevom oporom dokumentarcu, do pasišta s vodom u XIX. st. pod paskom svojih pastira znala i plivati Irskim morem. Značaj vode i vegetacije za otočne ovčare očit je i svakom putniku koji se u lipnju zatekne na trajektima između Sardinije i kontinentalne Italije.

Reguliranja koja su našla puta do statuta primorskih komuna proistjecala su iz dugovječne mudrosti gospodarenja ekološkom raznolikošću, kako biološkom tako i geomorfološkom. Usuprot stereotipima, stočarske su zajednice otkako je svijeta i vijeka obvezane istančanim regulama. (Najpoznatijih je onih deset, nastalih u koraku od zlatnog teleta do janjeta i njegovog dobrog pastira.) Pisana i nepisana pravila određivala su start u kretanju k pasištima, tako da ničija stoka ne bi povlašteno pasla svježu travu, razvrstavajući i okoliš u kakvom su se zbivala ovakva svakogodišnja kretanja iz “zimjaka” na otvorena pasišta. Prežitci u nazivima zemljišta nam i danas odaju podrobnost tog posla. Mnogi su gajevi, od Borongaja naniže, iza svojih ograda čuvali zasebna sjenovita pasišta za osobito vrijednu stoku: volove za vuču, ili pak škopce za blagdanske trpeze feudalnih gospodara (jezičnu uspomenu na te cijenjene kastrate predstavlja kaštradina). Važni su bili sjenoviti dijelovi pasišta za podnevni počinak stoke, što u izvornom smislu znači riječ plandovanje. Do ciljanog vremena odjeljenima je u oporima valjalo držati bikove, prčeve ili prazove. Drugi su dijelovi pasišta bili prikladni za rasplođivanje i hranjenje ovaca s janjadi – takav je teren na Pašmanu 1185. godine bio pod kopitlje brdo, kao i druga Kopišta ili Kopilišća. Za kasno ojanjenu janjad bila su namijenjena razna Šugarja. Selektivna stočarska namjenjivanja mogla su biti posve prepoznatljiva, poput svih poznatih magarećih otoka, ili pak Prčevca i Kaprija (od capra za kozu). U ovakvom su pastirskom razvrstavanju među otočićima najzanimljivija njihova imenovanja s osnovom plan-, onoj istoj iz korijena riječi “planina” (kao što i alp, uostalom, u Alpama u osnovi označava planinsko pasište), poput Planca, Planatka, Planika, Planičića  ili Planikovca. Takva su plećata zemljišta, bezvrijedna za poljodjelstvo a prevrijedna kao pasišta, po ovoj etimologijskoj raščlambi bila imenovana kao rezervat za – konje. I tu smo opet nazad na Tijatu.

Srednjovjekovno propisivanje ovog otočića kao strogog rezervata za plandovanje isključivo muških grla krupne stoke, izrijekom i konja, slijedi takvo iskonsko načelo razdiobe nepoljodjelskog vangradskog prostora. U smislu zaštitnog biorežima nad prostorom pod civilnim suverenitetom, Tijat je hrvatski predšasnik zaštitnog režima u prirodi. Pouka? Svrha zaštite su vidoviti i djelotvorni poslovni interesi, od kakvih imaju koristi i građani i otočani.

Stoka krškog priobalja je pred savjesnim pastirima uživala svoje separee, pomnije provedene u predindustrijskom krajoliku no što se to radi u postindustrijskim noćnim klubovima. Karakteristično maleni otočići predstavljali su prirodno ograđena pasišta, nalik na poznije džepove vegetacije nad planinskim pojasevima šume. I jedni i drugi su bili osobito zanimljivi i isplativi.

U novome vremenu su u promijenjenom pejzažu opustjelih otoka osvanule nove isplativosti. Naizgled, opet je Tijat 1997. dobio specijalnu životinjsku sortu, a ovoga puta su to bili mufloni. No, u srazu s dugim praksama koje su oblikovale hrvatsku obalu, muflonska ispaša na Tijatu nije bila dijelom promišljene tradicije već je krenula živjeti na tuđim terenima bez znanja, sudjelovanja i koristi vlasnika i lokalne zajednice.


Responses

  1. Ja sam jedan od vlasnika zemlje na otoku.Prvi put čujem za uzgoj muflona.Protivim se tome,a nitko me ne pita.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

%d blogeri kao ovaj: