Tijat, prvi hrvatski zaštićeni otok

Treba li Tijat čuvati od alohtone divljači? Nešto je osobito zanimljivo upravo s ovim otočićem koji se u šibenskom akvatoriju smjestio između gusto naseljenog malenog Prvića i većeg, nenaseljenog Zmajana. Šibenske su gradske vlasti 1385. godine odredile da se na Tijatu smije držati isključivo zaprežna stoka (volovi, konji i magarci), i to samo muška grla. Potom je, u doba preobrazbe Šibenika iz grada drvenih građevina u kamenu arhitekturu, usporedno s olakšicama za poduzetnike voljne ulagati u posao s vapnom, na Tijatu zabranjeno čak i paliti vapnenice. Ova se vapnenarska odredba održala do 1493. godine, i vjerojatno je ciljala na pošteđivanje raslinja koje je za višednevno izgaranje nakupljanog vapnenca bilo potrebno u velikim količinama.

Ovakvo stočarsko specificiranje otočića može se pratiti i drugdje. U srednjovjekovnoj lastovskoj komuni otočić kod uvale Zaklopatica bio je određen za svrhu klaonice. Ostali su okolni otočići bili razvrstani u dvije skupine, zabranjeni za individualnu pašu i koncesionirani za ispašu svakogodišnjim dražbama. Na većim otocima su pašnjaci također razdijeljeni na individualne, zajedničke i komunalne. Bračka je komuna u XIV. st. zabranila pašu na travnjacima “od starih međa do morske obale”, i to u opsegu koji je ovisio o kišovitosti godine i obilnosti vegetacije. Stoka koja je na otoku ostala bez vode i vegetacije mnogo kasnije je u jednom drugom moru, na otoku Aranu razglašenom u Flahertyjevom oporom dokumentarcu, do pasišta s vodom u XIX. st. pod paskom svojih pastira znala i plivati Irskim morem. Značaj vode i vegetacije za otočne ovčare očit je i svakom putniku koji se u lipnju zatekne na trajektima između Sardinije i kontinentalne Italije.

Reguliranja koja su našla puta do statuta primorskih komuna proistjecala su iz dugovječne mudrosti gospodarenja ekološkom raznolikošću, kako biološkom tako i geomorfološkom. Usuprot stereotipima, stočarske su zajednice otkako je svijeta i vijeka obvezane istančanim regulama. (Najpoznatijih je onih deset, nastalih u koraku od zlatnog teleta do janjeta i njegovog dobrog pastira.) Pisana i nepisana pravila određivala su start u kretanju k pasištima, tako da ničija stoka ne bi povlašteno pasla svježu travu, razvrstavajući i okoliš u kakvom su se zbivala ovakva svakogodišnja kretanja iz “zimjaka” na otvorena pasišta. Prežitci u nazivima zemljišta nam i danas odaju podrobnost tog posla. Mnogi su gajevi, od Borongaja naniže, iza svojih ograda čuvali zasebna sjenovita pasišta za osobito vrijednu stoku: volove za vuču, ili pak škopce za blagdanske trpeze feudalnih gospodara (jezičnu uspomenu na te cijenjene kastrate predstavlja kaštradina). Važni su bili sjenoviti dijelovi pasišta za podnevni počinak stoke, što u izvornom smislu znači riječ plandovanje. Do ciljanog vremena odjeljenima je u oporima valjalo držati bikove, prčeve ili prazove. Drugi su dijelovi pasišta bili prikladni za rasplođivanje i hranjenje ovaca s janjadi – takav je teren na Pašmanu 1185. godine bio pod kopitlje brdo, kao i druga Kopišta ili Kopilišća. Za kasno ojanjenu janjad bila su namijenjena razna Šugarja. Selektivna stočarska namjenjivanja mogla su biti posve prepoznatljiva, poput svih poznatih magarećih otoka, ili pak Prčevca i Kaprija (od capra za kozu). U ovakvom su pastirskom razvrstavanju među otočićima najzanimljivija njihova imenovanja s osnovom plan-, onoj istoj iz korijena riječi “planina” (kao što i alp, uostalom, u Alpama u osnovi označava planinsko pasište), poput Planca, Planatka, Planika, Planičića  ili Planikovca. Takva su plećata zemljišta, bezvrijedna za poljodjelstvo a prevrijedna kao pasišta, po ovoj etimologijskoj raščlambi bila imenovana kao rezervat za – konje. I tu smo opet nazad na Tijatu.

Srednjovjekovno propisivanje ovog otočića kao strogog rezervata za plandovanje isključivo muških grla krupne stoke, izrijekom i konja, slijedi takvo iskonsko načelo razdiobe nepoljodjelskog vangradskog prostora. U smislu zaštitnog biorežima nad prostorom pod civilnim suverenitetom, Tijat je hrvatski predšasnik zaštitnog režima u prirodi. Pouka? Svrha zaštite su vidoviti i djelotvorni poslovni interesi, od kakvih imaju koristi i građani i otočani.

Stoka krškog priobalja je pred savjesnim pastirima uživala svoje separee, pomnije provedene u predindustrijskom krajoliku no što se to radi u postindustrijskim noćnim klubovima. Karakteristično maleni otočići predstavljali su prirodno ograđena pasišta, nalik na poznije džepove vegetacije nad planinskim pojasevima šume. I jedni i drugi su bili osobito zanimljivi i isplativi.

U novome vremenu su u promijenjenom pejzažu opustjelih otoka osvanule nove isplativosti. Naizgled, opet je Tijat 1997. dobio specijalnu životinjsku sortu, a ovoga puta su to bili mufloni. No, u srazu s dugim praksama koje su oblikovale hrvatsku obalu, muflonska ispaša na Tijatu nije bila dijelom promišljene tradicije već je krenula živjeti na tuđim terenima bez znanja, sudjelovanja i koristi vlasnika i lokalne zajednice.