Račvanje puta otočnog suhozida

Spomenici su važni. Kalifornijsko je spomeničko povjerenstvo takvim proglasilo ostatke i otiske astronautskih posjeta Mjesecu, jer iz te države potječe dio tehnike kojom su ti predmeti poprimili svoje spomeničko svojstvo.

Jedan se drugačiji spomenički presedan odlučilo podići u bližem nam kamenitom krajoliku, na kornatskom mjestu stradanja vatrogasaca. Kriterij spomeničkog odabira objašnjen je na idući način:

U raspravljanju o spomen obilježju poginulim vatrogascima na otoku Veliki Kornat došlo se do načelnog stava o nužnoj usklađenosti kreativnih intervencija s ambijentalnim vrijednostima, sa svojstvima genius loci, jer je i žrtva poginulih vatrogasaca najuže vezana s karakterom terena, koji je pak amblematičan za hrvatski sredozemni prostor, a kao takav i dio Nacionalnog parka.

Kada se tako definirao selekcijski zadatak, dosegnuto spomeničko rješenje je ovako kvalificirano:

Prijedlog arhitekta Nikole Bašića (…) se u potpunosti srodio s karakterom ambijenta, kao što su se i tragične žrtve zauvijek poistovjetile sa sudbinom toga prostora. Projektirajući u duhu suvremenog Land-arta, a istodobno u materijalu najdublje tradicije ljudskog odnosa prema tom krajoliku – dakle u tehnici suhozida, predvidio je podizanje niza kamenih nakupina u obliku križa (svaka na mjestu pojedinačne pogibije).

Prilagodivši put po surom kamenjaru gotovo biblijskih svojstava, cjelinu doživljujemo kao svojevrstan Križni put – autentično mjesto martirija.

Prostor zajedničkog okupljanja u svrhu komemoracije označuje kružnim središtem i okruglim žrtvenikom – predvidjevši za potrebe obreda i mogućnost privremenog krovnog pokrivača u obliku latinskog jedra. Na taj je način samim priručnim sredstvima, materijalima i znakovima dugoga trajanja, stvorio djelo koje će najdublje urasti u memoriju sredine.

Ovakav odabir redefinira hrvatski jadranski krajolik. Po slovu struke i zakona, suhozid je bio “dobro”. Za građevinare je bio ono što je u predindustrijskom vremenu bio za seljake: materijal za gradnju, danas već i ekonomska vrijednost kakva se kao tržišno dobro može prepoznati u nasipnim ili ambijentalizirajućim radovima. Za sve zajedno je bio, ili tek postaje, kulturno dobro. Makar od promjena starog konzervatorskog zakona iz 1960-tih godina, suhozid više nije bio “spomenik”.

Od odluke prosudbenog povjerenstva 29. siječnja 2010. godine nanovo imamo i suhozid kao spomenik, ali bez navodnika. Helikopterskom logikom bilo mu je suđeno pojaviti se najprije na otoku.

Dizanje spomenika u krajoliku njim samim, za razliku od kalifornijskog presedana nad izdaleka donesenim predmetima kakvih se posjetitelj morao riješiti da bi se uopće mogao otisnuti na povratak, vrijedan je trenutak. Suhozid kao kornatsko kulturno dobro, tipologizirano u još uvijek jedinoj analizi svoje vrste iz pera Svena Kulušića, i suhozid kao kornatski spomenik s arhitektonskog stola Nikole Bašića, braća su čije će odrastanje biti zanimljivo pratiti.